latinica  ћирилица
21/09/2014 |  15:12 | Autor: RTS

Heroj sa Mačkovog kamena

Komandiri ispred svojih vodova i četa, komandanti ispred svojih bataljona, a ja ću ispred svih – komandovao je, pred bitku na Mačkovom kamenu, potpukovnik Dušan Purić, komandant Četvrtog pešadijskog puka "Stevan Nemanja".

Prvi svjetski rat 1914. godine zatekao je Dušana Purića na šarganskim položajima na kojima je sa Četvrtim pukom sprečavao nadiranje neprijatelja od Višegrada prema Mokroj gori i Kremni.

Kada su glavne snage Austrougarske izvršile ofanzivu preko Drine prema Ljuboviji, Koviljači, Loznici i Valjevu, i kada su se zaoštrile borbe na Gučevu, Јagodnji i Mačkovom kamenu, potpukovnik Dušan Purić dobija naređenje od Vrhovne komande da usiljenim maršem sa cijelim pukom krene od Šargana, pa da preko Kremne, Užica, Crnokose, Kosjerića, Valjeva i Pecke stigne do Mačkovog kamena, napadne neprijatelja i spreči njegovo prodiranje u dubinu Srbije.

Mačkov kamen je topografski čvor (vrh) na planini Јagodnja u severozapadnoj Srbiji, gdje su vođene teške borbe između 1. srpske i 6. austrougarske armije tokom Drinske bitke, u periodu od 19. do 22. septembra 1914. godine.

Srpska vojska je bila prinuđena na povlačenje a prema ocjeni istoričara i vojnih stručnjaka, bitka na Mačkovom kamenu bila je najžešća i najkrvavija bitka koja je uopšte vođena u Prvom svjetskom ratu.

Na samom Mačkovom kamenu ostalo je zauvijek preko 800 srpskih vojnika i oficira. Poginulo 118 oficira, pet komandanata pukova, 17 komandanata bataljona Dunavske divizije, pa je ova bitka prozvana i "oficirskom bitkom".

Očevici su zabilježili da je Mačkov kamen bukvalno bio prekriven telima dve vojske koje su u smrti bile izmešane

Poslije napornog marša i popune puka u Valjevu, Dušan Purić stiže u najtežim trenucima u neposrednu blizinu Mačkovog kamena gde se sukobljava sa 18. austrougarskom divizijom koja je na srpsku vojsku otvorila uragansku topovsku vatru.

Četvrti puk je u početku odolijevao pritisku višestruko jačeg i bolje naoružanog neprijatelja. Samo je, na primjer, Mačkov kamen 22. septembra četiri puta menjao gospodara. Po žestini i obostranim gubicima, ovaj boj je bio najveći do tada vođen na Balkanu.

U noći između 21. i 22. septembra Purić vrši neposredne pripreme za juriš svog slavnog puka i tada izdaje istorijsku zapovjest svojoj jedinici:

"Vojnici, mi smo ovde došli da ginemo za Otadžbinu. Komandiri ispred svojih vodova i četa, komandanti ispred svojih bataljona, a ja ću ispred svih. Za mnom! U juriš! Za slobodu i Otadžbinu!"

Dušan Purić je poginuo među prvima u najžešćem sudaru prsa u prsa na Mačkovom kamenu. Bitku je preživjelo samo 1.000 vojnika i oficira puka "Stevan Nemanja", koji je, po oceni pretpostavljenih komandi, "naređenje besprjekorno izvršio".

Pogibija komandanta teško je pogodila njegove borce koji nisu htjeli da ga sahrane u bespuću Mačkovog kamena i Sokolskih planina, pa su četiri dana i četiri noći nosili u čamovom sanduku svoga komandanta, iz borbe u borbu. Tek četvrtog dana po naredbi komandanta Prve armije, generala Petra Bojovića, da se ne nosi mrtav komandant po bojištima, sahranjen je u porti valjevske crkve.

Dušan Purić je rođen u 1873. godine u Ivanjici u trgovačkoj porodici. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a zatim je pohađao Gimnaziju u Beogradu. Nakon završenog šestog razreda Gimnazije, upisao je Vojnu akademiju, koju je u 24. klasi završio 1894. godine sa vrlo dobrim uspjehom i proizveden je u čin artiljerijskog potporučnika. Tri godine je proveo u trupi, a zatim je 1899. godine završio Višu vojnu akademiju.

Postavljen je potom za komandanta poljske baterije u Ćupriji, a poslije godinu dana izabran je za pripravnika generalštabne struke, i unaprjeđen u generalštabnog kapetana, zbog čega je otišao na usavršavanje u Francusku. Po povratku iz Francuske postavljen je za pomoćnika načelnika štaba Drinske divizije u Valjevu. Bio je komandant 17. kombinovanog i 6. pešadijskog puka.

Za vrijeme Prvog balkanskog rata 1912. godine nalazio se na generalštabnim poslovima Drinske divizije prvog poziva. Četvrti puk "Stevan Nemanja" je osvojio Zebrnjak, u Kumanovskoj bici. Tokom Drugog balkanskog rata 1913. godine je po sopstvenoj molbi postavljen za komandanta 2. pešadijskog puka "Knjaz Mihailo", poznatijeg kao "Gvozdeni puk". I u Bregalničkoj bici pokazao se kao veoma hrabar i sposoban vojnik i starješina.

Purić je posthumno unapređen u čin pukovnika zbog uspješnog komandovanja i pokazane hrabrosti u odbrani otadžbine.