BiH u mreži lokalnog terorizma, paraslužbi, ubistava...
Iako su širom svijeta, posebno u posljednjih tridesetak godina, postojali i mnogi drugi oblici i ciljevi terorističke borbe, nakon 11. septembra 2001. god. primarni bezbjednosni svjetski problem predstavlja ovaj fenomen. Kako je mreža terorističkih organizacija (prvenstveno Al Kaidina) bila razapeta preko cijele planete, jedan njen dio prekrio je i BiH. Da bi se ispravno pristupilo problemu terorizma u BiH, potrebno ga je posmatrati u dva različita, a ipak međusobno usko povezana konteksta: 1) BiH u mreži globalnog terorizma i 2) lokalni terorizam u BiH.
Na globalnom planu, BiH nije ostala izvan planetarne terorističke mreže. Od početka rata 1992. godine služila je kao poligon za djelovanje mnogobrojnih islamskih humanitarnih organizacija. Nedvosmisleno je da određeni broj humanitarnih organizacija služi kao maska za terorističko djelovanje. Uz humanitarne, kulisu za potencijalni terorizam predstavljaju i druge tzv. nevladine organizacije. Uz oblike takvog organizovanja (kroz udruženja građana, humanitarna i nevladina udruženja, klubove...) prostor za širenje terorističke mreže otvoren je i zbog propusta u institucijama sistema i relativno porozne zakonske regulative. Takođe, znatan broj osoba afro-azijskog porijekla za koje se vežu terorističke aktivnosti boravio je ili još boravi na teritoriji BiH. Određenom broju tih osoba dodijeljeno je državljanstvo BiH zahvaljujući činjenici da su sklopili brak s domicilnim Bošnjakinjama.
Ovakvo stanje u BiH nije iznenađujuće, s obzirom na to da je riječ o zemlji sa značajnim procentom muslimanskog življa i imajući u vidu činjenicu da se mreža Al Kaide proširila Evropom i čitavom planetom.
Ono što posebno zabrinjava u vezi sa BiH, gledano s aspekta protivterorističkog djelovanja, jesu sociološka i politička previranja u muslimanskom dijelu stanovništva i nastanak novog socio-političkog fenomena u BiH – aktivnog islamizma. Riječ je, dakle, o ljudima izrazito snažnog motiva i krajnjih ciljeva. U BiH ne bi bilo ovakvog militantnog islamizma da nije aktivnog spoljnog faktora koji je povezan s domaćim.
Lokalni terorizam u BiH
Na području BiH bilo je više događaja koji se mogu okarakterisati kao pokušaji terorističkog djelovanja ili kao izvedeni teroristički akti.
Neki od tih događaja su:
1.) Atentat na zamjenika ministra unutrašnjih poslova FBiH Јoze Leutara,
2.) Ubistvo policajca Ante Valjana,
3.) Nestanak Mirka Јozića (1997. god. iz Novog Travnika),
4.) Podmetanje eksploziva prilikom papine posjete Sarajevu,
5.) Bacanje eksplozivne naprave na upravnu zgradu Šuma Herceg-Bosne,
6.) Pucanje iz vatrenog oružja na zgradu UN nakon protesta zbog izručenja "Alžirske grupe"
7.) Boravak Bin Ladenovog saradnika u Zenici,
8.) Planiranje terorističkog napada na vojnu bazu SFOR-a “Igl“ kod Tuzle,
9.) Planiranje terorističkog napada na vojni logor “Konor“ kod Srebrenika,
10.) Izjava bivšeg federalnog ministra policije Muhameda Bešića da u BiH želi ući 70 Bin Ladenovih pristalica iz Avganistana kako bi se sklonili od američkih napada,
11.) Stalne prijetnje i zastrašivanja,
12.) Napad na policijsku stanicu u Zvorniku i ubistvo policajca - napomena RTRS,
13.) Napad na Vučića u Potočarima - napomena RTRS.
Premda se ne može utvrditi čvrsta zajednička pozadina (operativna, kadrovska ili logistička) tih akcija, kao poveznica među tim događajima ističu se organizacije nabrojane u gornjem dijelu teksta. U tim, na prvi pogled nepovezanim aktivnostima jeste specifičnost bezbjednosnog stanja u BiH. Te aktivnosti, posmatrane kao cjelina, daju sliku mikro-terorizma u BiH. Za njih možemo reći da su zbog obima, intenziteta i posljedica poseban vid terorizma. Ta vrsta terorizma često je bila pod okriljem bivše službene vlasti i njen primarni cilj bio je da zastraši i spriječi proces povratka protjeranih u njihove prijeratne domove. Sekundarni cilj ovakvog načina borbe, koji je nastao nakon američkog napada na Avganistan, jesu američki objekti i osoblje u BiH.
Izvršioci gorenavedenih djela regrutovani su iz sljedećih rizičnih grupa:
1.)Bivši pripadnici vojnog odreda El Mudžahid, među kojima je bilo i članova terorističke organizacije Al Kaida, koji su, u međuvremenu, dobili državljanstvo BiH osnovali porodice i prividno se uklopili u društvo, ali čekaju pogodan trenutak za djelovanje,
2.) Aktivna islamska omladina, koja ima svoje organizacije skoro na cijeloj teritoriji FBiH,
3.) Organizacije koji po raznim osnovama (radnim, humanitarnim) dolaze u BiH, a utemeljene su u islamskim zemljama,
4.) Strani državljani afro-azijskog porijekla kojima je po bilo kojoj osnovi odobren boravak,
5.) Demobilisani pripadnici Armije BiH koji nemaju riješena egzistencijalna pitanja,
6.) Pripadnici vojske i demobilisani koji su prolazili razne obuke u rukovanju minsko-eksplozivnim sredstvima.
Ideja o formiranju Aktivne islamske omladine nastala je u proljeće 1995. god. kada je grupa muslimanskih mladića osjetila potrebu da “primjetno islamsko buđenje u ratu bude nastavljeno i u miru" na jedan, po njima, organizovan i pravno uokviren način. AIO je nastala “kao plod želje da islam zauzme mjesto koje mu pripada u životu pojedinca, porodice i društva u cjelini, a da islamska omladina postane kvalitetan faktor u muslimanskom životu“ i u određenom smislu bila je iznenađenje za šire društveno okruženje. Siva eminencija AIO potiče iz miljea bošnjačkog vjerskog i političkog vrha. Stvarni cilj utemeljenja AIO jeste okupljanje bošnjačke omladine i njeno vaspitanje po strogim islamskim pravilima “uvezenim“ iz arapskih zemalja. Osim javnog rada značajan dio aktivista AIO i danas je u službi MOS-a, tajne obavještajne strukture.
Poznato je kako se aktivisti prepoznaju po specifičnom načinu oblačenja i nošenju brade, dok se javno zalažu i propagiraju stvaranje islamske Bosne i Hercegovine. Deklarisani cilj AIO je "aktivno učestvovanje u procesu islamskog buđenja i u tom smislu animiranje što većeg broja mladića spremnih da daju doprinos u islamskom radu".
Ideja je realizovana u oktobru 1995.god. i tada je AIO registrovana na Višem sudu u Zenici s predsjednikom Nedimom Haračićem na čelu, koji je bio i glavni inicijator formiranja AIO. AIO je počela s radom u Srednjoj Bosni gdje su već postojali uslovi za njeno aktiviranje. Centrala je bila u Zenici, a formirani su još i odbori u Sarajevu, Visokom, Zavidovićima, Travniku i Bugojnu. Јedan od glavnih zadataka bio je i širenje AIO na ostale krajeve BiH. Zato su aktivisti organizacije odlazili u ostale krajeve BiH kako bi popularizovali ideju AIO i kako bi u kontaktu sa tamošnjom omladinom ispitali mogućnost širenja. Tako su nastali novi odbori AIO kao npr. odbor u Tuzli, V. Kladuši, Mostaru, Maglaju, Tešnju i klubovi u mnogim manjim mjestima.
Spomenuti odbori i klubovi činili su operativnu strukturu, a organizacijom je rukovodio Glavni odbor s predsjednikom AIO na čelu, a članovi su bili predsjednici odbora i odsjeka organizacije.
AIO ima dva osnovna odsjeka: 1) odsjek koji je bio zadužen za obrazovno-vaspitne aktivnosti, i 2) odsjek za kulturu, medije i sport, koji je upravljao izdavaštvom (knjige, leci, audio-video), a unutar ovog odsjeka formirana je i Te-kvon-do akademija "SILAT" koja je imala klubove u Zenici, Travniku i Bugojnu. Takođe, ovaj odsjek pokrenuo je bilten AIO “RISALA“ koji je krajem 1996. godine odlukom Glavnog odbora prerastao u Islamski omladinski časopis "SAFF" čiji je prvi broj izišao u januaru 1997.god. U pripremi lista SAFF rade Ezher Beganović, Sanel Palislamović, Muris Šupić, Nezo Abdulmedžić, Hamza Sivro, Salahudin Kovačević, Salih Tufekčić, Tarik Lazović, Kenan Šumarić, Haris Rizvanbegović, Muris Ljubunčić, Abdusamed Nasuf Bušatlić.
AIO se do sada finansirala donacijama iz Saudijske Arabije, Njemačke i Austrije, a manjim dijelom i iz drugih islamskih zemalja. Najveći donator bila je Saudijska Arabija, čemu je naročito pogodovalo to što je u Zenici postojala kancelarija saudijskog komiteta, tako da su se te donacije distribuirale putem te ustanove.
Organizacija je u čvrstim vezama s raznim islamskim organizacijama u kojima se nalaze bivši pripadnici zloglasnog odreda El Mudžahid.
AIO je raspoređena po raznim kantonima u FBiH: Sarajevski, Srednjobosanski, Unsko-sanski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Bosansko-podrinjski, Hercegovačko-neretvanski; Poslovnice Aktivne islamske omladine su tada, ali i danas (nešto slabijeg intenziteta) najorganizovanije na prostoru Srednje Bosne, pogotovo Travnika i Sarajeva, ali i Zenice. Tako je poznata veza AID – AIO na potezu Zenica, Travnik, Asim Perenda iz Zenice, Ismet Fazlić, Asim Ramulj, te Muris Ljubunčić, koji su na području Travnika tada djelovali posredstvom DŽevada Rujanca, predsjednika AIO Travnik, te Halila Islamovića, člana OO AIO Travnik.
Spomenuta AIO je na području Travnika počinila niz terorističkih akata, među kojima i ubistva policajaca Ante Valjana i Perice Bilića. Da iza AIO stoji AID govori i činjenica da su sve istrage tada po ovim djelima vodili pripadnici AID-a iz Centra Sarajevo, Agić Malić, te Ibro Šabanović (zaposleni tada kao pripadnici MUP-a FBiH), te da su one rezultirale skretanjem u pogrešnom smjeru, uništavanjem ključnih dokaza i sprovođenjem svih vještačenja u MUP-u FBiH u Sarajevu, pod nadzorom AID-a. AIO za vlastitu vjersku promociju i danas koristi list SAFF.
AIO i ubistvo policajca Ante Valjana, mogući počinioci
Prema operativnim saznanjima, eksplozivnu napravu od koje je 31.7.1998. godine u 5.55 časova u Travniku smrtno stradao Anto Valjan iz prostorija AIO u Travniku aktivirao je Ezher Beganović, rođen 11.6.1966. u Travniku, tada nastanjen u Zenici Ulica ZAVNOBiH-a br.154, a uz pomoć Samira Huseinovića. Konstruisao ju je Muris Ljubunčić, rođen 29.1.1970. godine u Bugojnu, dok su je u kontejner postavili Nihad Kurtalić Šiljo, rođen 29.6.1970.godine u Travniku i Evel Majušak.
Poznato je da ni do danas nije rasvijetljeno nijedno ubistvo povratnika Hrvata u Travnik, iako je nakon svakog od njih PU Travnik obavljala uviđaj. Iako je policija preduzela niz operatino taktičkih i tehničkih mjera i radnji na otkrivanju počinioca ovog ubistva, isto tako je počinjeno više "grešaka" koje su uticale na pravac vođenja istrage i ne otkrivanje počinioca ovog i drugih terorističkih djela.
1. Policajac PU Travnik Munir Memeledžija je neposredno nakon eksplozije identifikovao jednog od saučesnika Samira Husejnovića, koji je izašao iz zgrade AIO, što je naknadno i potvrdio u svojoj izjavi dana 9.6.1999. godine. Imenovani stanuje iznad prostorija AIO i iz njegovog stana se vidi mjesto stradanja policajaca Valjana i Stojaka. Takođe, dobar poznavalac minsko-eksplozivnih sredstava, često je u društvu Safeta Haračića Saje, sina Muharema, rođenog 27.10.1973. godine u Travniku, iz čijeg se stana takođe vidi mjesto eksplozije. Prema saznanjima obavještajnih agencija on nije obrađivan od strane policije, iako je učestvovao u pripremi i postavljanju eksplozivne naprave.
2. Interesantna i nikad razjašnjena činjenica jeste to što je Beganović posjedovao ključ od prostorija AIO, koji su imali Edin Zukić, DŽevad Rujanac i Halil Islamović, a koji je Islamović "izgubio" u vozilu Ezhera Beganovića, čega se poslije “nije sjećao“ u svojoj izjavi. Istovremeno u 7.30 istog dana po ulasku policije u prostorije AIO uočene su dvije stolice ispred prozora usmjerene ka Lukačkoj ulici u kojoj je stradao Valjan.
3. Pripadnik PU Travnik Enes Islamović koji je nakon eksplozije u 7.30 časova legitimisao Ezhera Beganovića, zabilješku o tome dostavio je četiri mjeseca poslije eksplozije radi zaštite rođaka Halila Islamovića, takođe osumnjičenog u ovom slučaju. Kuća Halila Islamovića pretresena je tek 9.10.1998. godine, prvu izjavu dao je 7.8.1998 godine, a drugu 12.11.1998. godine.
4. Ezher Beganović priveden je u PU Zenica 11.8.1998. godine i sa njim je obavljen informativni razgovor, ali nije uzeta izjava, da bi 12.11.1998. godine napisao izjavu, u kojoj tvrdi kako je ušao u prostorije AIO iako je mjesto događaja blokirala policija od 6.00 časova, a on je prema izjavi provjeravao da li je ključ koji je našao u vozilu ključ od vrata AIO. Ušao je u prostorije i odmah izašao, a policajac ga je legitimisao u 7.30 časova. Prema njegovoj izjavi on je bio u Zenici u prostorijama SAFF-a u 7.30 časova.
5. U 5.30 časova nedaleko od mjesta eksplozije primijećen je Nihad Kurtić Šiljo, sin Edhema, rođen 29.6.1970. godine u Travniku, sklon težim oblicim krivičnih djela, pripadnik brigade "El Mudžahid" i blizak pripadnicima terorističke grupe GIA koji su boravili na ovim prostorima, odakle se udaljio u žutom "golfu", a sa njim je bio i Evel Majušak. Ova tvrdnja potkrijepljena je izjavom očevica Senada Patkovića 30 dana nakon eksplozije, za kojeg je kasnije utvrđeno da je nepouzdan kao svjedok.
6. Asim Ramulj Talha i Muris Ljubunčić bili su osumnjičeni i optuženi za navedeno ubistvo, te kasnije oslobođeni optužbe zbog "nedostatka dokaza". Kod Ljubunčića su pronađene razne elektronske naprave, dok mu je pretres stana izvršen tek 19.10.1998. godine. Asim Ramulj je prije pretresa stana dobio upozorenje da skloni kompromitujući materijal i to od policajca Mehrudina Ramulja zaposlenog u PU Novi Travnik.
7. Zahtjev Županijskom sudu Travnik za sprovođenje istrage iz članka 196. ZKP-a FBiH, te otvaranje kriminalističke istrage nad Samirom Husejnovićem i Safetom Haračićem upućen je 2.9.1999. godine, a sud nije reagovao na taj zahtjev, iako je postojala osnovana sumnja da su i njih dvojica učestvovala u postavljanju eksplozivne naprave, dok ju je Ezher Beganović aktivirao.
8. Karakteristično je da se na dan ubistva policajca Ante Valjana u džamiji ispred koje je stradao nije klanjao "sabah namaz" koji se redovno klanja, a džamiju redovno posjećuju vehabije.
Izvor: Dnevno.ba