latinica  ћирилица
26/06/2016 |  11:18 | Autor: Večernje novosti

Drhtanje, sporost i ukočenost ne remete um

Sa Parkinsonovom bolešću moguće je živjeti kvalitetno uz pravu terapiju. Bolest je vezana za starenje, najčešće se javlja poslije 60-te godine, dok manji broj obolijeva i prije četrdesete.
Parkinsonova bolest - Foto: ilustracija
Parkinsonova bolestFoto: ilustracija

* Do poremećaja dolazi kada čovjek izgubi 80 odsto svog transmitera u mozgu dopamina, koji nestaje usljed starenja.

 Napetost i neraspoloženje su česti pratioci bolesti, a sa napredovanjem tegoba javljaju se i ozbiljniji problemi

Uprkos izuzetnim medicinskim dostignućima, postoje bolesti koje se ne mogu izbjeći, bez obzira na način života. Pripadaju degenerativnim obolenjima, i uglavnom su vezane za proces starenja. Među njima je i Parkinsonova bolest, koja nakon dijagnostikovanja gotovo uvijek neprijatno iznenadi i oboljelog i porodicu.

"Starenje je značajan, ali svakako ne i jedini faktor rizika za pojavu Parkinsonove bolesti. Najčešće se javlja kod ljudi u šestoj i sedmoj deceniji života, mada četiri do deset procenata oboljeva i prije 40. godine. Što se tiče starijih, smatra se da svaka stota osoba koja ima više od 60. godina boluje od Parkinsonove bolesti, te da se broj oboljelih povećava sa starenjem. Prema podacima iz drugih zemanja Evrope, učestalost javljanja bolesti na sto hiljada stanovnika je od 200 do 400", objašnjava neurolog profesor dr Marina Svetel iz Instituta za neurologiju Kliničkog centra Srbije.

Koji znaci upozorenja ukazuju na moguću pojavu Parkinsonove bolesti?

"Prije svega tremor ruku u miru. To podrazumijeva situaciju u kojoj osoba sjedi sa rukama u krilu i nije ničim angažovana ili hoda sa rukama uz tijelo. To nije podrhtavanje koje osoba, inače uočava dok jede ili pije iz čaše, odnosno u situacijama u kojima su mišići nečim zauzeti. Postoje i oboljeli koji nikada u toku svoje bolesti nemaju tremor, što ne znači da odsustvo ovog simptoma negira dijagnozu. Takođe, ni svaki tremor nije parkinsoni. Ukočenost ruku i nogu, kao i sporost u izvođenju brzih pokreta, takođe su pokazatelji ove neurodegenerativne bolesti. Njih bolesnici mogu da testiraju u svakodnevnim aktivnostima poput pranja kose ili, recimo, mućenja jaja".

Na koje simptome treba posebno obratiti pažnju?

"Sporost se smatra dominantnim i jednim od važnijih među značajnim simptomima koji definišu bolest. Nestabilnost pri stajanju u hodu, kao i problemi sa govorom, teškoće sa pisanjem, pojačano lučenje pljuvačke, takođe su neki od važnih pokazatelja, ali njihovo postojanje nije ključno za postavljanje dijagnoze. Neki od njih javljaju se u kasnijem toku bolesti. Za stručnjaka je važno da prepozna najmanje dva od tri ključna simptoma, koji će mu ukazati da oboljeli ima Parkinsonovu bolest. Ta tri simptoma su drhtanje, sporost i ukočenost. Inače se smatra da bolest može da postoji i više godina prije nego što se u potpunosti manifestuje, te da na nju ponekad mogu da ukažu i naizgled potpuno neobične tegobe. Ipak, i u takvim slučajevima potrebno je da navedenih simptoma ima više u zbiru, da bi ukazali na potencijalnog budućeg pacijenta. Ovaj podatak je, inače, beznačajan za svakodnevnu kliničku praksu".

Šta se krije u osnovi bolesti?

"U osnovi bolesti leži nedostatak dopamina, neurotransmitera koji omogućava prenošenje impulsa u mozgu. Kada čovjek izgubi 80 odsto svog dopamina, javlja se bolest. Dopamin gubimo i sa starenjem, ali je brzina gubitka značajno veća u Parkinsonovoj bolesti. Različita su i mjesta sa kojih se dopamin gubi u malom crnom jedru u mozgu, koje broji jedva pola miliona ćelija sa svake strane. Bolest nastaje i pod dejstvom štetnih faktora iz spoljne sredine. Zanimljivo je da pušenje, kako su pokazala istraživanja, predstavlja zaštitni faktor za pojavu bolesti. U oko deset odsto slučajeva postoji genska podloga. Ipak, kod većine oboljelih, isprepleteni su uticaji iz spoljašnje sredine i genska predispozicija".

Kako se onda sprovodi liječenje?

"Mi ne možemo da spasimo ono što je kod pacijenta izgubljeno. Ali, zahvaljujući dobroj terapiji, možemo da nadoknadimo manjak izgubljenog dopamina. U te svrhe se koristi "levodope", koji je u neku ruku lijek izbora za Parkinsonovu bolest. Riječ je o supstanci koja kompenzuje izgubljeni dopamin. Zahvaljujući ovom medikamentu, kvalitet života pacijenta značajno se poboljšava. Pacijenti ga dobro podnose, a tek poslije dužeg vremena mogu da se jave i komplikacije dugotrajnog liječenja. "Levodopa" se vezuje za tačno određena mjesta na ćelijama, za takozvane receptore. Postoje i lijekovi koji mogu direktno da djeluju na opisane receptore i da pomognu "levodopi" u liječenju i kontroli simptoma. Neki terapijski principi bazirani su na uticaju lijekova na proces razgradnje "levodope", što indirektno povećava koncentraciju datog lijeka. U terepiji Parkinsonove bolesti, često je potrebna primjena više lijekova, od kojih svaki ima svoju ulogu na složenoj "sceni dešavanja" u mozgu oboljelih. Uprkos tome što se nekada javljaju i neželjeni efekti, dobro poznavanje prirode svakog od tih lijekova omogućava terapeutu da na vrijeme prepozna, spriječi, kontroliše i uklanja njihovo neželjeno dejstvo".

Da li se bolest odražava i na psihološkom planu?

"Bolest je praćena i simptomima koji prevazilaze motorne smetnje. Neraspoloženje i napetost su česti pratioci bolesti koji takođe moraju da se liječe. Sa napredovanjem tegoba mogu da se jave i problemi sa kontrolom mokrenja, pritiska, problemi sa spavanjem... Dešava se, takođe, da pacijenti ponekad viču u snu, brane se od nepostojećih napadača ili se često bude i teško okreću u postelji. To su sve važne smetnje u njihovom svakodnevnom funkcionisanju, o kojima mora ozbiljno da se razmišlja".

Iako liječenje nije jednostavno poslije višegodišnje bolesti, uz dobar medicinski nadzor i punu podršku porodice i bližnjih, bolest dugo može da se drži pod kontrolom uz savremenu terapiju, iako nije izlječiva. Istovremeno, neophodno je da se s pažnjom liječe i sve druge prateće bolesti.