latinica  ћирилица
20/10/2014 |  15:49 | Autor: Politika

Borba za nezavisni Kurdistan

Počeli razgovori zvaničnika SAD sa sirijskim Kurdima. Nijemci ne isključuju mogućnost da počnu da naoružavaju borce PKK.
Kurdi - Foto: AP
KurdiFoto: AP

Munjeviti uspjeh sunitske ekstremističke organizacije Islamska država u osvajanju velikih prostranstva Iraka i Sirije sredinom ove godine naprasno je zabrinuo cijeli svijet i natjeralo ga na akciju. Iako trenutno snose najveće žrtve u borbama sa džihadistama, Kurdi na Bliskom istoku po prvi put, čini se, imaju veću šansu da ostvare svoj davnašnji san o nezavisnom Kurdistanu. Narod od 40 miliona duša koje žive u Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu, po prvi put dobija otvorenu podršku Zapada. Po prvi put američke diplomate, ne samo što posjećuju vođe regionalne vlade iračkog Kurdistana, već se sastaju i sa predstavnicima kurdske Partija demokratske unije, koja važi za sirijski ogranak Odžalanove Radničke partije Kurdistana (PKK), koju su SAD i EU proglasile terorističkom organizacijom. Obje partije teže stvaranju nezavisnog Kurdistana, a u ovom trenutku postale su prihvatljive Zapadu jer ne žale živote u borbi protiv džihadista. Njihova borba pak nije umilostivila Tursku koja ne želi da ih brani od džihadista, čak po cijenu da dođe do velikog masakra na njenoj granici.

                                                                +  +  +  +

Ofanziva ekstremista organizacije Islamska država  minulih mjeseci je na terenu praktično rasparčala Irak i Siriju, učinivši davnašnji san Kurda o osnivanju sopstvene države lakše ostvarivim. Podjela Iraka na sunitsku, šiitsku i kurdsku teritoriji danas je realnost na terenu, budući da autonomni kurdski region, s vladom koja ima sjedište u gradu Erbil, sve jasnije ne želi da se pokori zvaničnom Bagdadu pa čak i po cijenu da im šiitski dobrovoljci ne pomognu u borbama protiv džihadista.

Kada je američki državni sekretar DŽon Keri sredinom juna posjetio irački Kurdistan domaćini su mu ukazali na „novu realnost u novoj državi”, a pojedini analitičari su se prisjetili da je aktuelni potpredsjednik SAD DŽozef Bajden 2006. godine, dok je još bio senator, promovisao ideju o podjeli Iraka na tri dijela, pozivajući se na primjer raspada Јugoslavije i Dejtonski mirovni sporazum. To, međutim, nije zvanična politika Vašingtona, ali žestoke borbe kurdskih snaga bezbjednosti, poznate kao Pešmerga („oni koji se suočavaju sa smrću”), sa ekstremistima ID-a utiču na administraciju Baraka Obame da preuzimaju znatno pomirljiviji stav prema Kurdima. Čak i prema njihovim organizacijama koje su, zbog oružanih napada s ciljem da stvore Kurdistan, na američkim i evropskim listama terorističkih organizacija.

Područje naseljeno Kurdima

Tako su se prije nekoliko dana zvaničnici američkog Stejt departmenta sastali u Parizu, prvi put direktno, s predstavnicima kurdske stranke iz Sirije, angažovane u borbi protiv ID. U razgovorima sa američkim diplomatama, pripadnici Partije demokratske unije dali su SAD koordinate pozicija ID-a. I to možda ne bi bilo čudno da ta gerilska stranka nije zapravo sirijski ogranak Radničke partije Kurdistana , koja je decenijama izvodila gerilske napade u Turskoj tako da je u EU, Turskoj i SAD na listi terorističkih organizacija.

Pomirljiviji stav prema Kurdima, osim SAD, preuzima i Njemačka pa se po prvi put dešava da jedan zvaničnik vladajuće koalicije – šef poslaničkog kluba demohrišćana u Bundestagu Volker Kauder – kaže da je otvorena mogućnost naoružavanja PKK u sklopu napora da se pobijede džihadisti. Njemačka već uveliko šalje naoružanje Kurdima u sjevernom Iraku ali je njemačka kancelarka Angela Merkel ranije isključivala mogućnost naoružavanja PKK.

Spremnost na saradnju sa PKK uzrokovana je prije svega dramatičnom situacijom u sirijskom gradu Kobane, na granici sa Turskom, u kojem pretežno žive Kurdi i koji su minulih nedjelja na žestokom udarom vatre džihadista. Budući da stanovništvo u Kobaneu nema dovoljno oružja, a da susjedna Turska ne želi da im vojno pomogne, zapadna štampa je već počela da piše kako bi taj grad mogao da bude „nova Srebrenica”.

Međunarodni pritisak, pak, nije promijenio stav Ankare, koja je taktički prihvatila zahtjev SAD i NATO da turske vojne baze budu iskorišćene za borbu protiv džihadista, ali ne želi da pomogne Kurdima jer ih smatra svojim protivnicima, baš kao i sirijskog predsjednika Bašara el Asada, koji je prećutno dao autonomiju Kurdima u Siriji. Cilj Turske je da se, poslije Asadovog pada, u Damasku uspostavi sunitska vlast koja će zauzdati ambicije Kurda.

Zbog toga ne čudi što je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan rekao da su Kurdi u Siriji i ID „isto zlo”. Ne čudi i što je turska avijacija prošle nedjelje gađala položaje PKK na jugoistoku Turske, kršeći prekid vatre dogovoren u okviru mirovnog sporazuma postignutog pre dve godine. Strah Turske od Kurdistana je veći od straha od džihadista tako da, kratkoročno gledano, za strategijske turske interese islamisti sada u Kobaneu obavljaju „prljavi posao”.

Na teritoriji na kojoj Kurdi žele da formiraju Kurdistan – dijelovi Turske, Sirije, Iraka i Irana – sukobljavaju se interesi nekoliko strana. Tu su Kurdi, potom džihadisti koji tu žele kalifat, potom Turska koja na toj teritoriji želi da uspostavi sferu uticaja, baš kao i Iran koji želi da ojača šiite od Iraka preko Sirije do Libana. Јak interes imaju i arapske kraljevine iz Zaliva, koje svoj uticaj ostvaruju kroz obilnu finansijsku i vojnu pomoć različitim grupama, ali i dio sunitskog i cijeli šiitski prosto Iraka nastoji da održi državu u celini. Kurde, kojih ima oko 25 miliona, često opisuju kao najveću etničku grupu na svetu koja nema svoju državu.